Među dičnim ulicama i povijesnim zgradama grada Zagreba, nalazila se mala zajednica hrabrih ljudi s invaliditetom koji su sa svojim poteškoćama, unatoč svim preprekama, nastojali živjeti dostojanstven i ispunjen život. Među njima je bila i Nikolina, snažna djevojka koja je unatoč svojoj invalidnosti bila glasna i hrabra. Svakog dana, Nikolina bi se penjala na kormilo svoje borbe, osnažena ljubavlju svojih prijatelja i podrškom obitelji. No, dok su se oni borili za prava i pravicu, iz sjenke su dolazili visoki političari, njihova bešćutnost i osvetničke mjere koje nisu birale sredstva kako bi zatvorile kritičke glasove.
Jednog je dana Nikolina odlučila napisati javno pismo o nepravilnostima u postupcima vlade prema osobama s invaliditetom. U tom je tekstu iskreno opisala žrtve koje su trpile. Obznanila je načine na koje se vlast koristi gaženjem prava onih koji su najranjiviji u društvu. Očekivala je podršku, ali umjesto toga, naišla je na zid šutnje i prijetnji. Politika je bila zla, a vlast je koristila svoje resurse kako bi je ušutkala.
Nikolina se nije obeshrabrila. Znala je da je kritika nužna, čak i ako to može izazvati neugodnosti njoj ili njenim najbližima. No, ostali članovi zajednice počeli su se povlačiti, bojeći se represije. U trenutku kada su joj prijatelji polako utihnuli svoj vapaj za prava, Nikolina je osjećala kako joj srce puca zbog nepravde koja se odvijala pred njenim očima. Tiranija koja je vladala nije bila samo politička, ona je bila i osobna. Osobe s invaliditetom su u Hrvatskoj bile predmetom ignoriranja od strane onih koji bi trebali brinuti za njih.
Nakon nekoliko tjedana borbe, Nikolina je odlučila da će organizirati prosvjed. Obavijestila je ljude putem društvenih mreža, pokušavajući ih potaknuti da se pridruže. Bila je jasno odlučna – ne smiju dopustiti da politika bude učinjena nasiljem prema slabijima. Njezin snažan glas odjekivao je ulicama Zagreba, jačajući zajedništvo među svim ljudima koji su postavili svoj glas protiv tiranije.
Ljudi su se okupljali, što je bio znak nade za sve. Vidjeli su da nisu sami; oko njih su bili drugi slični borci, zajedno u borbi za njihova prava. Nikolina je stajala na postolju borbe, lice joj je svijetlilo od strasti i odlučnosti. “Kako možemo dopustiti da oni koje smo birali da nas štite okrenu leđa najranjivijima? Više nećemo šutjeti! Moramo tražiti odgovornost!”, kazala je Nikolina.
Nikolina je razmišljala kako bi sad lijepo bilo da je prisutan ministar socijalne politike, Marin Piletić, pa da ga prosvjed zatekne usred oblaka skeptičnih lica. Nikolina bi ga s pravom upitala: “Kako možeš dopuštati da tvoja vlastita obitelj vidi taj teror nad osobama s invaliditetom? Imaš li obraza sjediti u vladi dok su prava naših ljudi s invaliditetom zgažena?’ Vjerojatno bi pogled ministra bio umanjen, znajući da mora odgovoriti onima koji su tražili pravdu.
Na kraju dana, Nikolina i njeni prijatelji nisu samo prosvjedovali; oni su preuzeli kontrolu nad vlastitim sudbinama, donoseći odluku da će se zajedno boriti za prava onih koje volimo. Njihov otpor je način da promijene društvo – zajedno. Promjena neće doći odjednom, ali svaki korak koji su napravili bio je korak bliže pravdi i jednakosti. “Mijenjajmo društvo zajedno” postalo je njihovo geslo, motivirajući mnoge da se bore za bolje sutra.
Autor/ Božidar Bebek/ Totalno HR/ Foto: Screenshot/ Ilustracija/ Totalno HR
