U srcu Hrvatske, na trgu svetog Marka, nekada prepunom prolaznika, stajala je stara politička arena zvana Hrvatski sabor, arena koja je nekada bila dom grandioznih predstava osebujnih političara, dok su se u njoj odvijale predstave za javnost koje su izazivale samo smijeh i nevjericu. Na ulicama su se okupljali građani, njihova lica puna apatičnih osmijeha dok su promatrali cirkus pod nazivom “Hrvatski sabor i Hrvatska vlada”. Umjesto da budu vođe i zaštitnici naroda, političari su postali zabavljači, izvodeći predstave koje nisu imale nikakve veze sa stvarnošću koju su građani svjesno proživljavali svaki dan.
Među okupljenima bio je i Ante, mladić koji je izgubio posao te se borio za preživljavanje. Njegova obitelj se osmjehivala, ali su ti osmjesi bili obezglavljeni, jer su znali da im se iz dana u dan život sve više sabija u kut. Ante je često razmišljao o tome kako se predstave hrvatskih vlasti čine sve samo ne stvarne. Na TV ekranima su se vrtjeli spotovi o napretku, o “dobrom životu”, dok su u njegovom naselju prozori blijedjeli od prašine, a kuće bile prepune mirisa siromaštva.
Pulsirajući kontrasti između životnih stvarnosti i vladinih propagandnih priča često su Antu ispunjavali ljutnjom. “Kako su mogli svi ti političari doći iznositi laži i obmanjujuće slike prosperiteta dok se mi ovdje borimo za komad kruha?”, razmišljao je Ante. Smijeh građana postao je odraz očaja, skupina koja se pokušavala sjetiti što je nekada značilo živjeti s dostojanstvom.
Europa, s druge strane, polako je postala promatrač, prateći kako se ovaj cirkus odvija. Europska zajednica koja je trebala biti oslonac, postala je daleki gledatelj, a hrabri Ante se pitao: “Hoće li netko ikada stati i pitati nas kako se osjećamo?” Ruke iz Bruxellesa bile su složene u aplaudiranju Plenkoviću, dok su se stvarne priče građana gubile u buci aplauza vladinih predstava.
U povratku kući, Ante je shvatio da se smijeh građana možda čini kao posljedica ravnodušnosti, ali ispod površine kucalo je srce nade. Na to šuplje, prazno mjesto, ne bi li se mogla sagraditi nova budućnost, kad bi samo prestali slušati laži. Svi su znali da su oni koji upravljaju političkom arenom samo ljudi, a svaka predstava može doći do svog kraja.
Na rubu nade, Ante je više nego ikada bio odlučan. Ova autokracija i igra PR mašinerije vladajuće elite možda su iskrivljena stvarnost, ali on je vjerovao da se promjena može roditi iz čistog očaja. Jednog dana, smijeh će se pretvoriti u glasno protestiranje, a svakodnevni život će opet zasjati u punom sjaju dostojanstva. Luka nade zasjati će iznova i glasovi naroda će se čuti kao simfonija promjene. I dok su se dani nastavili kotrljati, Ante je bio sigurniji nego ikada prije – dani cirkusa su odbrojani.
Autor/ Božidar Bebek/ Totalno HR/ Foto: Screenshot/ Ilustracija/ Totalno HR
